Solidarni oblici ponašanja u određenoj su mjeri oduvijek bili prisutni kod ljudi, s obzirom na važnost prosocijalnog ponašanja za opstanak vrste, uočenog već kod životinja (Cronin 2012). Pojam solidarnost koji danas označava odnose uzajamne naklonosti između članova pojedine zajednice u tom su smislu počeli koristiti utopisti poput Charlesa Fouriera krajem 18. stoljeća. Fourier je i prvi povezao solidarnost i socijalnu politiku tvrdeći da se solidarnost mora odnositi na dijeljenje resursa s pojedincima u nuždi (Stjernø 2011:156). Prije toga pojam se odnosio na zajedničku odgovornost svih članova grupe za dugove pojedinog člana (obligatio in solidum) (Bayertz 1999:3) te se tijekom 18. stoljeća transformirao u sociološki i politički koncept, te u konačnici i antropološki koncept. Prvi koji je elaborirao koncept solidarnosti na sistematičan način bio je Pierre Leroux u svom djelu „De l’Humanité‟ iz 1840. godine. Emile Durkheim razvio je na temelju pravnih koncepata teoriju solidarnosti u tada popularnom binarnom obliku razmišljanja o konceptima (organska vs. mehanička solidarnost) i s obzirom na razliku među njima ukazao na različite temelje društvene podijele rada. S druge strane, antropolozi su u začecima razvoja discipline svoj interes fokusirali prije svega  na manje (i egzotične) zajednice te na svakodnevne aktivnosti njihovih članova. Njihov predmet interesa činili su i različiti oblici gospodarenja i razmjene (klasičan primjer gore navedenog predstavlja opis kule Malinowskog iz 1922. godine). Već tada je uočena važnost razmjene u održavanju zajednice i međusobnih odnosa, a teoriju dara razradio je Marcel Mauss u svom ključnom djelu iz 1923./24. (1954), istaknuvši važnost reciprociteta u procesu razmjene i ukazujući na stvaranje uzajamnih obaveza proizašlih iz tog procesa. Prema mišljenju pojedinih znanstvenika postojeće razlike između antropološkog i sociološkog pristupa solidarnosti nisu prepreka za njihovu integraciju (Komter 2005:3, Simonič 2019:11). Sličnu su potrebu povezivanja osjetili i pojedini sociolozi i psiholozi, udruživši se na teorijskom promišljanju solidarnosti i prosocijalnog ponašanja (S. Lindenberg et al. 2006). 

Većina antropoloških opisa istraživanih zajednica obuhvaća i pregled njihovih ekonomskih djelatnosti, ali od 1870-ih godina zasebno se razvija i poddisciplina ekonomske antropologije te jača shvaćanje da je i makrorazina legitimno područje istraživanja i analiza, kako ekonomskih antropologa, tako i antropologa općenito (Hann i Hart 2011). 

Sam pojam solidarna ekonomija (engl. Solidarity economy, skraćeno SE) prvi je put upotrijebljen za zagovaranje solidarnih odnosa radničkih kooperativa u urbanim i ruralnim područjima tijekom Španjolskog građanskog rata (Alaiz 1937: prema Kawano, et al. 2009: 26), dok se u suvremenom obliku počeo koristiti 1980-ih godina na području Francuske i Južne Amerike. Laville donosi pregled pojedinih inicijativa solidarne ekonomije iz druge polovice 20. stoljeća, koje počinju jačati, posebice od 1970-tih godina (Laville 2009) poput npr. poput samo-organiziranih vrtića, ili poput udruge bezemljaša u Brazilu, Prijelomni trenutak za proliferaciju praksi solidarne ekonomije dogodio se nakon početka posljednje ekonomske krize 2008. godine kada je većina ljudi na svojoj koži mogla osjetiti bezosjećajnost dominantnog ekonomskog sustava (Kawano et al. 2009, Laville 2010, Simonič 2019). Znanstvenici su već i ranije ukazivali na brojne negativne posljedice neoliberalnog kapitalizma. Usmjerenost na privatno vlasništvo i ostvarenje profita, koja potiče individualističke, pa i egoistične stavove i ponašanja, postupno je dovela  do raširene nesigurnosti u pogledu vlastite budućnosti i budućnosti svijeta, na što su pojedini autori ukazali govoreći i pišući o „društvu rizika“ (Beck 1992, Giddens 1990, 1991) i „fluidne modernosti“ (Bauman 2000) S jedne strane, suvremena postfordistička organizacija rada temeljni je čimbenik širenja kapitala i sredstvo kapitalizacije biološkog (ljudskog, životinjskog, botaničkog) i društvenog života (Zanotelli 2015). S druge, neoliberalna ideologija promovira pojedinca kao subjekta, poduzetnika koji na samome sebi primjenjuje i artikulira kriterije nametnute od strane globalnog tržišta rada (Dardot i Laval 2009). On je „moćan“ pojedinac koji se bavi samim sobom, vlastitom pojavnošću i ljudskim kapitalom s ciljem maksimiziranja vlastite učinkovitosti i prilagodljivosti, putem primjerice cjeloživotnog učenja, primjenom digitalnog nomadizma ili različitih oblika prekarnog i nematerijalnog rada (Negri i Hardt 2009). Ovakav princip doveo je do imperativa ekonomskog rasta kao jedinog puta naprijed, pa tako on postaje „sekularni ekvivalent religijskih dogmi“ (Castoriadis 1984 prema Domazet i Dolenec 2015: XII). Time vrijednosni sustavi globalne financijske matrice neoliberalnog poretka prodiru u društvenu i kulturnu svakodnevnicu, što je temelj za antropološku kritiku neoliberalizma (npr. Ferguson i Gupta 2002). Nerijetka su promišljanja modela koji bi mogli dovesti do kreiranja alternative ili korektiva kapitalizmu. Tako, npr., Wright (2015) predlaže kao najbolju strategiju kombinaciju dvaju pristupa. S jedne strane, zalaže se za „kroćenje kapitalizma“ putem političkih kampanja usmjerenih na djelovanje institucija vlasti („odozgo“). S druge strane, predlaže „nagrizanje kapitalizma“, odnosno razvijanje emancipatornih, participativnih i egalitarnih oblika ekonomske aktivnosti (“odozdo”) koji potiču razvoj društvene solidarnosti. Takva nastojanja Wright elaborira i kao strategije intersticijskih i simbiotičkih transformacija postojećeg sustava (Wright 2015:87-88). Isto tako možemo ih smatrati pokušajima stvaranja ekotopije (Callenbach 1975), na solidarnosti utemeljene suvremene utopije usmjerene ka stvaranju harmoničnih odnosa između čovjeka i okoliša, a ne samo između ljudi (Maskalan 2005). Pod utopijom rekonstrukcije podrazumijevamo konceptualizaciju Lewisa Mumforda (1922) prema kojoj se ona odnosi na svaki pokušaj promjene realnosti prema vlastitim idejama o tome kako bi svijet oko nas trebao izgledati. Tako shvaćena realnost rezultat je svih prethodnih utopija rekonstrukcije. Stoga promjene društvenih obrazaca i sustava kojima teže pokreti poput solidarne ekonomije ne treba nužno smatrati neostvarivim (ili utopijom u laičkom smislu), već treba osvijestiti da se radi o dugoročnim procesima čije ćemo rezultate i značenja sagledati jasnije kroz dugotrajnu vremensku perspektivu.  

Kriza 2008. godine omogućila je nešto intenzivniji susret teorijskih promišljanja o nužnosti procesa promjene s praksom. Prakse koje su postojale i ranije tada su dobile zamah te se počele umrežavati na različitim razinama. Već 2007. godine se u SAD-u oformila platforma Solidarna ekonomija, koja je rezultirala daljnjim umrežavanjem i globalnim širenjem brojnih inicijativa i pokreta odozdo. Znanstvenici su uočili i razlike u stupnju uključenosti država u takve inicijative između pojedinih dijelova svijeta (Kawano et al. 2009). Upravo zbog brojnosti i raznolikosti njezinih pojavnih oblika, solidarna ekonomija poznata je u različitim dijelovima svijeta pod različitim nazivima, kao  npr. dobra, alternativna, zelena ili humana ekonomija (zabilježeno u Puđak et al. 2015) ili druga ekonomija (Cattani et al. 2009). Često su inicijative solidarne ekonomije obuhvaćene nešto širim konceptom društvene i solidarne ekonomije (social and solidarity economy ili skraćeno SSE) (Laville 2010, Dash 2014, Šimleša et al. 2016), koja se često percipira kao svojevrsni „treći sektor“ u gospodarstvu, usmjeren ka održivijem razvoju općenito i korigiranju negativnih kapitalističkih praksi (Evers i Laville, 2004, Laville 2010, Fonteneau et al. 2011). Iako su u mnogočemu srodne te je ponekad teško različiti granicu, temeljna je razlika da je solidarna ekonomija u odnosu na društvenu ekonomiju u znatno većoj mjeri usmjerena na socijalni kapital te stoga ima veći kohezivni potencijal za zajednicu. Također, cilj joj nije biti puki korektiv kapitalističkom poretku već isticanje potrebe o stvaranju alternative postojećem kapitalističkom sustavu. Kawano ističe kako se solidarna ekonomija u odnosu na društvenu često percipira kao njezino radikalno krilo (Kawano prema Puđak et al. 2015:155), a pojedini su znanstvenici kritizirali neoliberalni pristup razvoju zajednice, upravo na temelju te kvalitativne razlike (van der Beck- Clark i Pyles 2011). Solidarna ekonomija odnosi se na skup vrlo raznolikih inicijativa i pokreta koji su fokusirani na kreiranje i prakticiranje „alternativnih načina življenja, proizvođenja i konuzumiranja“ (Bauhard 2014). Ona uključuje prakse poput zajedničkog stanovanja, zajedničkih kuhinja, dijeljenja znanja i programa, radničkih kooperativa, urbanog vrtlarenja, poljoprivrede potpomognute zajednicom, ekosela, etičnog financiranja, alternativnih valuta, LETSsustava (engl. Local Exchange Trading Systems, odnosno sustava lokalne trgovine i razmjene (prema Puđak 2010:47), fair-trade inicijativaa- i brojnih drugih. 

Osnovni je cilj takve ekonomije i inicijativa koje ona obuhvaća postizanje općeg dobra i zagovaranje „skupa praksi koji ekološku održivost, suradnju, jednakost i dobrobit zajednice stavljaju iznad profita“ (van der Beck-Clark i Pyles 2011: 6). Bitno je obilježje tih praksi da imaju karakter društvene inovacije i da nastoje redefinirati postojeći ekonomski prostor oblikovan negativnim posljedicama dominantnog kapitalističkog sustava poput rastuće ekonomske i društvene nejednakosti, uništavanja okoliša i prirodnih resursa. Postizanje koristi za zajednicu u konceptu solidarne ekonomije ima stoga, razumljivo, snažno izraženu komponentu brige za okoliš. Solidarna ekonomija stoga dijeli dosta zajedničkih ciljeva sa srodnim pokretima usmjerenim i na očuvanje okoliša. To ne čudi s obzirom na to da su se takve prakse počele javljati 1970-tih godina kada je objavljena utjecajna studija Granice rasta (Meadows et al. 1972) kojom se nastojalo ukazati na moguće katastrofalne posljedice za čovječanstvo povezane s neodgovornom upotrebom resursa te istaknuti neodrživost postojećeg modela proizvodnje i potrošnje. Od tada se sve češće promišlja odgovornija upotreba resursa te koncept „održivog razvoja“ ulazi u širu upotrebu, neovisno o tome što se radi o svojevrsnom oksimoronu koji se (zlo)upotrebljava u vrlo različitim kontekstima (Redclift 2006, Kates et al. 2005). Jedan od pokreta koji je ozbiljno shvatio upozorenje o neodrživosti rasta je – odrast (degrowth). Taj pokret kritizira rast i razvoj kao suvremene dogme te zahtijeva „dekolonizaciju rasprave od idioma ekonomizma i napuštanje ekonomskog rasta kao društvenog cilja“ (D’Alisa et al. 2014) te u svoje ključne koncepte smješta i solidarnu ekonomiju.

Ekofeminizam nastoji osvijestiti te promijeniti činjenicu da je veći dio nastojanja usmjerenog ka očuvanju okoliša i održavanju zajednice (tzv. ekonomija brige) rodno uvjetovan (Bauhard 2014), na što su ukazala i neka druga istraživanja praksi poput poljoprivrede potpomognute zajednicom (Abel et al. 1999, Grasseni 2013) ili ekološki osviještene potrošnje (Cairns et al. 2015). Da briga za okoliš postaje ključno suvremeno bojište političkih snaga, pokazuje između ostalog i borba oko uvođenja globalnog New Green Deal-a kao skupa politika kojim se svijet nastoji usmjeriti ka održivijoj budućnosti (Barbier 2010).  

Unatoč tome što akademska zajednica također nastoji opisati, usustaviti i teorijski promisliti takve i slične alternative kapitalističkom sustavu (Šimleša 2006, Hahnel i Wright 2015) zbog praktične usmjerenosti pokreta, pojedini autori ističu da je jednostavnije definirati što solidarna ekonomija nije, nego što ona jest (Kawano et al. 2009) ili pak da pokretu solidarne ekonomije „nedostaje teorijska analiza ili usmjerenost“ (Bauhard 2014:62). Interes za „transnacionalni združeni akademsko-aktivistički diskurs o alternativnim ekonomijama“ (Nelms 2015:110) očekivano je ojačao na globalnoj razini. Znanstvenici iz različitih disciplina analizirali su raznolike inicijative poput npr. radničkih koooperativa u južnoj Americi (Lima 2007) ili Europi (Pfeilstetter 2013), poljoprivrede potpomognute zajednicom u različitim dijelovima svijeta (Hatano 2008, Janssen 2010) ili pak praksi mikrokreditiranja (Gutberlet 2009). Pojedinci su svoj interes usmjerili na analizu institucionalizacije alternativne ekonomije u praksi (npr. u Ekvadoru), ukazavši na probleme koji se javljaju u tom procesu, ali i na prisutnu fleksibilnost u njihovu rješavanju kod tamošnjih birokrata koja je potrebna zbog sporosti procesa promjene (Nelms 2015). Drugi su pak naglasili transformativan potencijal koje takve solidarne prakse imaju za pojedinca i zajednicu (Grasseni 2013) te ukazali na razvoj parcitipatornih sustava garancije kojima se nastoji kvalitetnije utjecati na ekološki aspekt poljoprivrede podržane zajednicom (Contessi i Grasseni, 2019). Iz analiza solidarnih lanaca hrane u Grčkoj, jednoj od zemalja članica Europske unije najpogođenijih krizom (Rakopoulos 2013, 2014a, 2014b) proizašle su teorijske konceptualizacije solidarnosti koja se formira u takvim pokretima. Theodoros Rakopoulos (2016:146) smatra da je pokret solidarne ekonomije prije svega usmjeren ka ostvarivanju jednakosti u pristupu i da ga stoga treba analizirati kao materijalni most (a ne neku plutajuću pojavu koja popunjava prazninu nakon kolapsa države) kojim ta jednakost postaje moguća, ne negirajući tenzije koje takav egalitaristički pristup donosi.

Neke od inicijativa pojavile su se ili intenzivirale svoju vidljivost u vrijeme krize i u Hrvatskoj. Solidarne prakse bile su dio svakodnevice u hrvatskoj tradicijskoj kulturi (Vitez i Muraj 2001), a nakon Drugog svjetskog rata dolazi do novog političkog i ekonomskog sustava u kojem se određeni oblik solidarnosti nametao odozgo. Nakon demokratskih promjena 1990-ih godina, Hrvatska je ušla u tzv. tranziciju i opet promijenila politički, ekonomski i društveni sustav. Političke elite često ističu pozitivne strane novih sustava, međutim, primjetno je i nezadovoljstvo posljedicama divlje privatizacije i rastuće nejednakosti koju je donio nagli prijelaz na kapitalizam a koji nije povezan s posljednjom ekonomskom krizom (Čučković 2001a, 2001b, Koller Trbović 2009, Larise 2011, Budak i Rajh 2012, Ilišin et al. 2013, Rubić 2013). Ekonomska kriza 2008. godine pokazala je ranjivost hrvatske ekonomije u globalnom kontekstu, ali i ukazala na dublje probleme koji muče hrvatsko gospodarstvo, neovisno o globalnim ekonomskim kretanjima. Pojava „novih“ praksi solidarne ekonomije, ovog puta oblikovanih u suvremenom globalnom kontekstu alterglobalizacijskih praksi, u hrvatskom kontekstu odvijala se paralelno i s pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji te je na prihvaćanje zacijelo utjecao proces europeizacije koji je zahvatio ne samo područja javnih politika, već i razinu identiteta (Radaelli 2000:4). Solidarnost se u hrvatskom kontekstu u posljednjih stotinjak  godina konceptualizirala na različite načine i iz različitih smjerova – odozdo i odozgo. Mogućnosti koje takav povijesni kontekst pruža za analizu vrlo su poticajne, pogotovo usporedba socijalističkog i postsocijalističkog konteksta. To bi omogućilo razumijevanje različitih konceptualizacija solidarnosti u različitim društvenim i političkim sustavima. 

Kao i u svijetu, u Hrvatskoj se brojni znanstvenici bave različitim oblicima praksi koje se mogu svrstati pod egidu „kontra-hegemonijskih praksi“ i solidarne ekonomije (Šimleša 2006, Puđak 2010, Puđak et al. 2015, Domazet i Dolenec 2016). Znanstvenici iz različitih područja (antropologija, sociologija, ekonomija) usmjerili su svoj interes na takve pojedinačne prakse poput, npr., urbanih vrtova (Biti i Blagaić 2013, Grbić Jakopović 2015, Rubić i Gulin 2015, 2019), intencionalnih zajednica – ekosela (Bokan 2012, Orlić i Bokan 2017), poljoprivrede potpomognute zajednicom (Orlić 2014, 2015, Sarjanović 2014) i zadruga (Babić i Račić 2011). Pojedini znanstvenici su kroz intervjue s glavnim akterima (tzv. projektnom klasom u nastajanju) LEADER programa, usmjerenog na podršku razvoju ruralnih područja prije svega kroz lokalne akcijske grupe (LAG-ove), analizirali potencijale takvog pristupa za razvoj, ali i generiranje daljnjih nejednakosti u ruralnim područjima (Lukić i Obad 2016). Rezultati većih istraživačkih poduhvata o društvenom poduzetništvu ukazuju na to da je u 2/3 hrvatskih županija ono zaživjelo, pretežno zahvaljujući inicijativama iz civilnog sektora (Šimleša et al.2016:280), dok je u, primjerice Ličko-senjskoj županiji ono tek u začecima i ograničeno na pojedinačne inicijative (Tonković Bušljeta et al. 2018). Provedeno istraživanje u Lici ukazalo je i na širi društveni kontekst koji pridonosi preprekama za takve inicijative te istaknulo potrebu za sustavnijim daljnjim istraživanjem. 

Iz navedenoga je vidljivo da u Hrvatskoj postoje brojne inicijative, na što ukazuje skup aktera okupljen oko Platforme za dobru ekonomiju ili Zadruge za etično financiranje. Predloženo istraživanje usmjereno je na antropološku analizu fenomena u suvremenosti, uzimajući u obzir već naveden dijakronijski aspekt. Ta bi se analiza, temeljena na etnografskim metodama i emskom pristupu, usmjerila na pojedinačne aktere solidarne ekonomije, kao npr. Ženske zadružne pivovare Brlog u Zadru ili poljoprivrede potpomognute zajednicom u Slavoniji, što  bi omogućilo jasnije razgraničenje društvene od solidarne ekonomije. 

Etnografskim istraživanjem na terenu, kroz boravak i istraživačke razgovore (intervjue) s akterima i članovima zajednice u kojoj oni djeluju, postojećem korpusu znanja dodala bi se i emska perspektiva, perspektiva samih aktera. Analiza njihovih motivacija doprinijela bi antropološkoj teoriji solidarnosti i reciprociteta, a osobna iskustva omogućila bi kritički osvrt na procesnost i različitu grupnu i međugrupnu dinamiku aktera solidarne ekonomije. Na taj će način istraživanje omogućiti teorijski uvid u konceptualizaciju solidarne ekonomije „odozdo“ i potencijalno, jasnije razgraničenje od društvene ekonomije. Grupiranje pojedinaca oko praksi solidarne ekonomije ukazalo bi na načine kreiranja novih zajednica pripadanja, zajednica praksi (Lave i Wenger 1991) i tako pridonijelo teorijskom promišljanju jednog od ključnih koncepata u antropologiju. Koncept zajednice praksi ponikao je iz teorija učenja, ali je posve primjenjiv na grupe ljudi koji prakticiraju solidarnu ekonomiju, s obzirom na to da ne podrazumijeva da svi članovi u potpunosti dijele interese i stavove ili pak da budu izvana prepoznatljivi ne-članovi. Za njihovo je oformljavanje ključno „sudjelovanje u sustavu aktivnosti o kojem sudionici dijele razumijevanje o onome što rade i što to znači za njihove živote i njihove zajednice“ (Lave i Wenger 1991:98), što predstavlja tek neznatno proširivanje Barthove analize načina na koji (etničke) grupe definiraju sebe i svoje granice. Predloženo istraživanje doprinijelo bi razumijevanju kontekstualizacije praksi solidarne ekonomije u specifičnom hrvatskom kontekstu, ali i omogućilo teorijski doprinos važnim antropološkim pojmovima: solidarnost, reciprocitet i zajednica.

Dio b. Povezanost projektnog prijedloga s trenutnim stanjem u području istraživanja (opišite važnost istraživanja predložene teme, istraživanja koja ste do sada proveli u ovom području, najvažnije rezultate i njihovu povezanost s predloženim istraživanjem. Voditelji projekata koji su već financirani sredstvima HRZZ-a trebaju ukratko navest naslov i ciljeve provedenog projekta, dobivene rezultate i povezanost s predloženim istraživanjem.) 

Briga za dobrobit pojedinaca i zajednica u kojima žive, za okoliš postaje sve važnija tema i za donositelje odluka i stvaratelje politka, ali i za znanstvenike. Stoga solidarna ekonomija predstavlja važan spoj kompleksnog područja znanstvenog istraživanja (pokušaji transformacije dominantnog ekonomskog sustava odozdo, putem različitih društvenih inovacija) s društvenim i gospodarskim utjecajem koje sam istraživani fenomen ostvaruje. 

Projekt je usmjeren na doprinos postojećim teorijskim promišljanjima o solidarnoj ekonomiji i solidarnosti i reciprocitetu, a posebice imajući na umu integraciju antropoloških i socioloških teorija. Taj će se doprinos temeljiti prije svega na rezultatima antropoloških empirijskih istraživanja usmjerenih na razumijevanje takvih praksi i inicijativa među pojedincima i zajednicama koje ga prakticirajudanas . Antropološko istraživanje poljoprivrede potpomognute zajednicom u Hrvatskoj koje je provela predlagateljica projekta pokazalo je kako uspješnost takvih inicijativa često ovisi o nekoliko visokomotiviranih aktera sposobnih za mobiliziranje drugih pojedinaca, koji ne moraju uvijek dijeliti istu viziju s glavnim akterima. Analiza konkretnih osobnih iskustva pojedinaca koji inicijative solidarne ekonomije nastoje provesti u djelo u Hrvatskoj može doprinijeti teorijskim promišljanjima solidarne ekonomije odozdo. 

Hrvatska je sa svojim specifičnim postsocijalističkim kontekstom zemlje u tranziciji izuzetno važno mjesto za istraživanja konceptualizacije solidarnosti. Još uvijek prisutna stigmatizacija zadruga na koju su ukazala pojedina istraživanja (Babić i Račić 2011) ili mehanički nametnuta kooperativnost važni su topoi na koja istraživači namjeravaju obratiti pažnju u dijakronijskom aspektu istraživanja, s obzirom na to da može doprinijeti razumijevanju kontekstualno specifičnih načina kreiranja solidarnosti. Uz analizu predsocijalističkih oblika solidarnosti u hrvatskom kontekstu koji se tiču npr. uzajamnog seljačkog pomaganja (mobe) ili zajedničkog komunalnog zemljišta koja u novom društvenom sustavu predstavlja određenu anomaliju (Kale, 2019),  istraživači će naglasak usmjeriti i na oblike solidarnosti formirane u socijalističko vrijeme i tenzije koje donose nove konceptualizacije u skladu s novim političkim i ekonomskih sustavom. Iz tog su razloga dva važna istraživačka cilja usmjerena na istraživanje dijakronijskog aspekta solidarnih praksi u hrvatskom kontekstu i na analizu javnog diskursa (koji će zbog pojednostavljivanja biti „razlomljen“ u nekoliko istraživačkih cjelina – analizu postojećih javnih politika povezanih sa solidarnom ekonomijom, prisutnost pojma i aktera u medijima te stavovi opće populacije o solidarnoj ekonomiji. 

Antropološko istraživanje solidarnih praksi u Hrvatskoj usmjerit će se u svom središnjem dijelu na same aktere takvih praksi u različitim dijelovima Hrvatske – npr. Ženska zadružna pivovara Brlog u Zadru, poljoprivreda potpomognuta zajednicom u Slavoniji i Dalmaciji, Zadruga za etično financiranje i mreža aktera koje ona okuplja, poljoprivredne zadruge u Gorskom kotaru i druge. Kartiranje takvih praksi omogućit će ne samo vizualizaciju praksi solidarne ekonomije (što će nadamo se doprinijeti i popularizaciji rezultata u široj javnosti) već i dodatnim analizama s obzirom na određene parametre poput dihotomije ruralno – urbano, dob, socioekonomski status aktera i druge.