Što je solidarna ekonomija?
Koncept solidarne ekonomije odnosi se na skup vrlo raznolikih inicijativa i pokreta fokusiranih na kreiranje i prakticiranje „alternativnih načina življenja, proizvođenja i konzumiranja“ (Bauhard 2014). Solidarna ekonomija uključuje prakse poput zajedničkog stanovanja, zajedničkih kuhinja, dijeljenja znanja i računalnih programa, radničkih kooperativa, urbanog vrtlarenja, poljoprivrede potpomognute zajednicom, ekosela, etičnog financiranja, alternativnih valuta, fair-trade inicijativa i brojnih drugih. Osnovni je cilj takve ekonomije i inicijativa koje ona obuhvaća postizanje općeg dobra i zagovaranje „skupa praksi koji ekološku održivost, suradnju, jednakost i dobrobit zajednice stavljaju iznad profita“ (van der Beck-Clark i Pyles 2011: 6). Bitno je obilježje tih praksi da imaju karakter društvene inovacije i da nastoje redefinirati postojeći ekonomski prostor oblikovan negativnim posljedicama dominantnog kapitalističkog sustava poput rastuće ekonomske i društvene nejednakosti, uništavanja okoliša i prirodnih resursa. Postizanje koristi za zajednicu u konceptu solidarne ekonomije ima stoga, razumljivo, snažno izraženu komponentu brige za okoliš.
Upravo zbog brojnosti i raznolikosti njezinih pojavnih oblika, solidarna ekonomija poznata je u različitim dijelovima svijeta pod različitim nazivima, kao npr. dobra, alternativna, zelena ili humana ekonomija (zabilježeno u Puđak et al. 2016) ili druga ekonomija (Cattani et al. 2009). Često su inicijative solidarne ekonomije obuhvaćene nešto širim konceptom društvene i solidarne ekonomije (social and solidarity economy ili skraćeno SSE) (Laville 2010, Dash 2014, Šimleša et al. 2016). Iako su u mnogočemu srodne te je ponekad teško razlučiti granicu, temeljna je razlika da je solidarna ekonomija u odnosu na društvenu ekonomiju u znatno većoj mjeri usmjerena na socijalni kapital te stoga ima veći kohezivni potencijal za zajednicu. Također, cilj joj nije biti puki korektiv kapitalističkom poretku već ističe potrebu stvaranja alternative postojećem kapitalističkom sustavu te ju se stoga često percipira kao radikalniju od društvene ekonomije (Kawano 2013 prema Puđak et al. 2016: 155).
Iako su pojedine takve prakse poznate i od ranije (Laville 2009), prijelomni trenutak za proliferaciju inicijativa solidarne ekonomije dogodio se nakon početka ekonomske krize 2008. godine, kada je većina ljudi na svojoj koži mogla osjetiti bezosjećajnost dominantnog ekonomskog sustava (Kawano et al. 2009, Laville 2010, Simonič 2019). Kriza je potaknula zanimanje za solidarnu ekonomiju i u akademskoj zajednici. Znanstvenici iz različitih disciplina (sociologija, kulturna antropologija, ekonomija, pravo…) analizirali su raznolike inicijative diljem svijeta baveći se, između ostalog, procesom institucionalizacije solidarne ekonomije (Nelms 2015) i naglašavajući transformativan potencijal koji solidarnoekonomske prakse imaju za pojedinca i zajednicu (Grasseni 2013).
Solidarna ekonomija u Hrvatskoj
Solidarne prakse bile su dio svakodnevice u hrvatskoj tradicijskoj kulturi (Vitez i Muraj 2001), a nakon Drugog svjetskog rata dolazi do novog političkog i ekonomskog sustava u kojem se određeni oblik solidarnosti nametao odozgo. Nakon ponovne promjene političkog, ekonomskog i društvenog sustava 1990-ih godina, primjetno je nezadovoljstvo posljedicama divlje privatizacije i rastuće nejednakosti koju je donio nagli prijelaz na kapitalizam (Čučković 2001a, 2001b, Koller Trbović 2009, Larise 2011, Budak i Rajh 2012, Ilišin et al. 2013, Rubić 2013). Ekonomska kriza 2008. godine pokazala je ranjivost hrvatske ekonomije u globalnom kontekstu, ali i ukazala na dublje probleme koji muče hrvatsko gospodarstvo, neovisno o globalnim ekonomskim kretanjima. No, kao u drugim dijelovima svijeta, i u Hrvatskoj je kriza ujedno potaknula pojavu ili porast vidljivosti nekih inicijativa solidarne ekonomije. Pojava ovih „novih“ praksi, ovog puta oblikovanih u suvremenom globalnom kontekstu alterglobalizacijskih praksi, u hrvatskom kontekstu odvijala se paralelno i s pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji te je na njihovo prihvaćanje zacijelo utjecao proces europeizacije koji je zahvatio ne samo područja javnih politika, već i razinu identiteta (Radaelli 2000:4).
U Hrvatskoj se također znanstvenici iz različitih područja bave raznim oblicima praksi koje se mogu svrstati pod egidu „kontra-hegemonijskih praksi“ i solidarne ekonomije (Šimleša 2006, Puđak 2010, Puđak et al. 2015, Domazet i Dolenec 2016). Neke od praksi na koje su usmjerili svoj interes su urbani vrtovi (Biti i Blagaić 2013, Grbić Jakopović 2015, Rubić i Gulin 2015, 2019), intencionalne zajednice – ekosela (Bokan 2012, Orlić i Bokan 2017), poljoprivreda potpomognuta zajednicom (Orlić 2014, 2015, Sarjanović 2014) i zadruge (Babić i Račić 2011). Predmet analize bio je i LEADER program, usmjeren na podršku razvoju ruralnih područja prije svega kroz lokalne akcijske grupe (LAG-ove), pri čemu autori ističu njegove potencijale za razvoj, ali ukazuju i na generiranje daljnjih nejednakosti u ruralnim područjima (Lukić i Obad 2016). Rezultati istraživanja društvenog poduzetništva ukazuju na to da je u 2/3 hrvatskih županija ono zaživjelo (Šimleša et al. 2016: 280), dok je u nekim dijelovima zemlje tek u začecima, što ukazuje na širi društveni kontekst koji pridonosi preprekama za takve inicijative (Tonković Bušljeta et al. 2018).